Vlasi kose

Ljeto je hladno,
28 mi je godina.

Pod vlaknima živaca
uklještila se smrt,
redom ih podiže,
spajanja njihova rastvara.
U tijelu mi reže otvore,
u laganom ritmu
pravi si mjesta.

Neka se ovo završi isto,
kao kada
strijela posustane u zraku,
i ne stigavši do cilja
oteža, te padne na zemlju.

*

Sve zvijezde o vlasima kose vise.
Poteže li glavu tvoju, Gospode, ta težina?

*

Siv je Dunav,
labudovi plove po njemu,
kao bačene najlonske vreće
što progutale su zrak.
Smeće razvlači
na obali vjetar,
u kutovima očiju skupljaju mi se
zrnca prašine.

Tako nas se mnogo hvata za tebe,
do zemlje se više prostireš, Gospode.
Ima li još mjesta na tebi?
Stavila bih i ja ruku tamo.

Ne znam koje bih riječi molitve
trebala uputiti tebi za sebe.
Kada god te se sjetim,
moram se smijati.
Teško je progutati smijeh
pored majke, koja više
zbog svega plače.

Ponekad se tako brzo rasplače,
čak više puta zaredom,
suze joj se dodiruju na licu.

Pokušavam okrenuti glavu,
ili zatvoriti oči,
pretvarati se kako spavam.
Ja ne mogu majku moju
ovako umiruća
utješiti.

Majka neće umjesto mene umrijeti,
kako je obećala, jer po njoj
ona me ionako više ne bi mogla spasiti.

Zakucali su joj suze za lice.
Ne plače, samo stoje jedna ispod druge,
od očiju do brade njezine vise
kapi suze.

Oko mene nešto je
razapelo vrijeme.
Ne uspijeva kapnuti:
u zraku zastala je kiša,
nebo se cijepa, ruši se
pod vlastitom težinom.

*

Virim između bedara svojih.
Gledam u prozor, Gospode,
čekam, možda te ugledam,
dok se u vrtu šećeš,
voljela bih vidjeti tvoja ramena,
izmjeriti,
tko od nas ima šira,
i čija se mogu sagibati
niže.

Ne plačem, kao onaj
što se lijepo i lagano navikava
na redovite udarce.

Govore da je nepodnošljivo
kada za drvo zakucavaju
ljudskog tijelo.
Ne znam kakvo je
u usporedbi s napetim bolovima
koji pucaju pored kostiju.
Lijeka protiv bolova nema,
oni bi izvukli ove
tanke bolove,
što su se uz kosti pribili.

Bojim se dolje više ne ide
dovoljno zraka,
a pluća bi mi se mogla ulubiti
toliko da se sva rebra
oko mojega srce polome.


Pusti me, neka idem,
ne drži me dalje u životu,
ako si me već ususret umiranju
poslao, Gospode.

Vidiš, poslušna sam i
gutam svaku tvoju riječ.
Srce mi zato oslobodi konačno
stiska prstiju tvojih.

Ne ostavljaj me,
ako me već toliko voliš,
ne ostavljaj me da te u mukama
i dalje tražim po mraku.

Prevela s mađarskog
Angéla Pataki
travanj 2016.
Artikulacije, 2016/1.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s