Poezija živi i rađa se u dječjem umu

Pisci nisu samo oni koji pišu knjige. Pisci nam otkrivaju i druge pisce, druge sjajne knjige. Nešto poput onih kvartovskih tajanstvenih likova koji imaju dojavu za jedan par u kladionici. Garantiran dobitak. Moj dojavljivač bio je Marko Gregur. Dojava na koju mi je ukazao na sebi je imala ispisano ime: Anna Terék. Sjajna autorica, podrijetlom iz Vojvodine, na listama je mnogih književnih preporuka po Europi, a u Mađarskoj je njena zbirka poezije uvrštena u 50 najvažnijih knjiga desetljeća. Nagrađivana autorica o kojoj se piše, o kojoj se govori, čije ćemo sve prevedene knjige, ako bude sreće i pravde, imati dostupne na policama knjižara u Hrvatskoj (zasad se na policama u našoj državi može pronaći Annina zbirka poezije Mrtve žene).

S Annom je ovaj razgovor ostvaren razmjenom mailova, jedno pitanje, jedan odgovor, drugo pitanje, drugi odgovor, … i u prepisci su se zajedno s razmijenjenim mailovima, bez poteškoće (iako Anna ne barata savršeno svim padežima i rodovima) mijenjale i teme. A kako bi se zadržala izvornost, ljupkost, ljepota i vjerodostojnost razgovora kojemu Annine rečenice dodaju šarm, čitav tekst objavljujemo u izvornom obliku, bez intervencija u Annine odgovore. 

Jedan zaista drugačiji, poseban književni glas.

Marijo Glavaš: Publika u Hrvatskoj imala je dosad priliku upoznati te uživo kroz gostovanje na dvije književne manifestacije / festivala i papirnato kroz jednu prevedenu knjigu. Živiš i radiš u Budimpešti, pišeš na mađarskom, rođena si u Srbiji, a Marko Gregur (hvala mu što me uputio na tebe) mi je rekao “piši joj na hrvatskom”. Jesu li prostor, vrijeme i jezik koje u sebi nosiš teret, ili blago?

Anna Terék: Ja mislim da je to blago. Ne samo mislim, već i osjećam. I kad razgovaram s nekim iz Hrvatske, osjetim se kao doma. Mislim da sam bogata što pričam više jezika, znam pjevati više pjesama, ma i volim ove jezike, ove pjesme poput mojih, volim ih jednako kao svoj maternji jezik ili mađarske pjesme.

Ali to ovisi o tome gdje se čovjek nalazi. Kad se smejem glasno u Pešti (glasnije od Mađara), kad se šalim a oni jedva razume moje šale, kada pričam o Baltazaru ili Čudesnoj šumi i oni samo na mene gledaju, znam da sam drukčija od njih. Davno sam se odselila u Budimpeštu, ali često sam se vraćala doma (prije pandemije). Ako netko puno putuje, počinje se osjećati kao da se istovremeno nalazi u obje zemlje i svugdje. Ali na kraju, moramo shvatiti da je točno suprotno: to je kao da zapravo čovjek nije nigdje. Često se osjećam bez korijena iako su moji korijeni uvijek tu uz mene. Bez obzira gdje se nalazim, gdje putujem, sve pjesme, jezike i sve šale nosim sa sobom u srcu, kao i ljude koji su moji prijatelji koje volim.

Pa iako si se davno preselila u Budimpeštu, u prethodnom si odgovoru kao “dom” označila ishodište, mjesto odakle si krenula (u koje si se često vraćala prije pandemije). Leži li u tom odnosu sadašnjosti i prošlosti odgovor na pitanje zašto si počela pisati? Bi li što bilo drugačije da si ostala?

Mislim da sam posle rata morala pobjeći od sve te težine, strahova, pobjeći iz domovine koja se neprestano mijenja. Ako bih ostala u Vojvodini, u Srbiji, i onda bih pisala, samo drukčije. Pisanje ne zavisi od domovine, od ratova. Možda zavisi od straha, od anksioznosti, od nesigurnost, ali ne od mjesta. Pisala bih čak i da sam mogla krenuti još dalje, samo drukčije, o drugim temama. Vjerujem da daljina jako mnogo pomaže da drugačije gledamo na stvari, razmišljamo o svom životu.

Počela sam pisati jer sam shvatila da rečima, rečenicima mogu izgraditi svijet. Svijet koji pokaže sve što osjećam, mislim ili čega se plašim. Bila sam vrlo usamljeno dijete, mašta mi je često bila zanimljivija od stvarnosti. Bila sam čudno dijete pa se ostala djeca u razredu nisu baš rado družila sa mnom. Kad sam se osjećala usamljena, čitala sam. Nakon čitanja romana o životu Elisabeth Barrett-Browning, doma smo imali njezine zbirke pjesama: Portugalski soneti, pročitala sam i to, pa sam počela eksperimentirati s pisanjem soneta. Napisala sam užasne sonete, ali sam počela osjetiti koliko je život lakši ako možeš izraziti ono što osjećaš ili želiš/ne želiš osjećati.

Da pronađem svoj glas, da se počnem igrati stilovima, formama, da postanem dovoljno hrabra razmišljati o svojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, da bih mogla sebe i svoju obitelj vidjeti izvana, trebala sam udaljiti se od doma, i studirati psihologiju na sveučilištu.

Čitalj dalje na:

https://mvinfo.hr/clanak/anna-terek-poezija-zivi-i-radja-se-u-djecjem-umu

Moderna Vremena – MVInfo.hr

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s